Dok se ova kolumna pokrene, možda ću biti ponosni vlasnik radija sa satom koji je stajao na noćnom ormariću u glavnoj spavaćoj sobi Philipa Rotha.
Poznajete Philipa Rotha, dobitnika Nacionalne knjižne nagrade i Pulitzerove nagrade, autora klasika poput “Zbogom, Kolumbo”, “Portnoyeva žalba” i “Zavjera protiv Amerike”? Umro je prošle godine, a prošlog vikenda neke od njegovih stvari prodane su na aukciji nekretnina na kojoj se licitiralo putem interneta.
Radio sa satom je Proton Model 320, i nema ništa posebno u vezi sa njim osim što se nalazio u glavnoj spavaćoj sobi Philipa Rotha.
Vjerovatno je to ono u što je Philip Roth gledao kada bi se probudio usred noći dok mu je neki dio mozga izgrizao određeni problem pisanja. Dok je zurio u upaljene brojeve na displeju, da li je proklinjao svoju nevolju koja ga je sprečavala da ne spava, ili je bila uteha znati da čak i dok se odmarao, neki deo njega piše?
Ne znam tačno zašto želim da posedujem nešto u vlasništvu Philipa Rotha, ali kada sam naišao na aukciju na internetu, postao sam pomalo opsednut.
Nažalost, već sam bio nadmašen za priručnik Olivetti pisaće mašine koju je Roth koristio na početku svoje karijere. IBM Selectric modeli na koje je Roth prešao kasnije također su prebogati za moju krv.
Gledao sam kožnu sofu iz Rothovog pisaćeg studija pored koje biste se vozili da stoji besplatno na ivičnjaku. Izgreban je i umrljan, izubijan do neprepoznatljivosti. Skoro da mogu namirisati mošt kroz ekran kompjutera, a ipak buljim u njega, razmišljam da dam ponudu, pokušavajući da izračunam koliko će koštati da mi ga isporuče. Možda bih krenuo na putovanje i iznajmio kamion da ga vratim. Iz toga bih izvukao priču: „Pljesnivi kauč Philipa Rotha diljem Amerike.”
Iako je moj sopstveni radni prostor potpuno normalan - slobodna spavaća soba sa radnim stolom - oduvek sam bio zainteresovan da vidim uvid u spisateljska staništa pisaca. Na turneji knjige prije mnogo godina, pobrinuo sam se da zakažem vrijeme za Rowan Oak, bivši dom Williama Faulknera u Oksfordu, Mississippi. Sada služi kao muzej u kojem možete vidjeti njegovu sobu za pisanje, uređenu onako kako je mogla biti dok je radio, čaše na obližnjem stolu. U drugoj prostoriji možete vidjeti nacrt njegovog romana “Basna” skiciran direktno na zidovima.
Ako posjetite Duke University, možete vidjeti pisaći sto Virginije Woolf, čvrsto djelo od hrastovine sa šarkama za odlaganje i oslikanu scenu Clia, muze istorije na površini. Rothovo imanje ne nudi ništa tako otmjeno, barem ne na ovoj aukciji.
Pretpostavlja se da su bitne riječi, a ne objekti koji okružuju njihovog tvorca. Rothov pleteni namještaj za trijem (nula ponuda do ovog pisanja) nije izvor njegove genijalnosti. Možda sami objekti i nisu toliko važni, a ja im dajem značenje koje ne zaslužuju. Radovi i prepiska relevantni za Rothovu književnu karijeru čuvaju se u Kongresnoj biblioteci gdje će biti sačuvani i dostupni, nadamo se, zauvijek.
John Warner je autor knjige “Zašto ne mogu pisati: Ubijanje eseja od pet pasusa i druge potrebe.”
1. “Možda biste trebali razgovarati s nekim: terapeut, NJEN terapeut, i naši životi otkriveni” Lori Gottlieb
Sva dokumentarna literatura, prvenstveno narativna, ali se bavi i nekim temeljnim kulturnim/egzistencijalnim pitanjima. Imam samo nešto: “Heartland: Memoari o napornom radu i švorcu u najbogatijoj zemlji na svijetu” od Sarah Smarsh.
Kada pročitam novo izdanje koje je veoma vrijedno preporučiti, stavim ga na post-it na svom kompjuteru i od tog trenutka pa nadalje tražim pravog čitača. U ovom slučaju, tiho moćna “Pravila za posjete” Jessice Francis Kane savršeno se uklapaju za Judy.
Ovo je iz februara, hrpa zahtjeva koje sam pogrešno prijavio u vlastitom emailu. Ne mogu doći do svih njih, ali kao mali gest mogu barem priznati da postoje. Od februara, Carrie je sigurno pročitala više knjiga, ali na osnovu ove liste, preporučujem “Bad Things Happen” Harryja Dolana.
Vrijeme objave: Jul-23-2019
